Današnja kombinacija pojmova za novi zadatak

Jednom davno živio je jedan crveni zmaj po imenu Roko na malenom otočiću koji se zvao Zlatni otok. Na otok je bio svjetionik, kuća patuljka i špilja crvenog zmaja skrivena u maloj planini. Posao mu je bio da svaki dan ispraća brodove i prodaje bundeve na svom malom kiosku. Roko bi stao na vrh svjetionika i zasvirao u svoju drvenu frulu a ljudi s brodova bi mu veselo mahali. Morao je pomagati brodovima da sigurno plove kroz strašni morski labirint do luke. Doletio bi iznad broda i govorio kapetanu u kojem smjeru mora ići. Na Zlatnom otoku živio je s njim patuljak Miroslav koji je pomagao Roku da čuva labirint. Zajedno bi sjedili noću i promatrali zvijezde. Nisu se bojali mraka jer je Miroslav imao svjetiljku. Roko se strašno boja morske nemani koja se zvala Elizabeta. Ona je živjela duboko u moru. Tijelo joj je bilo poput ribe a na glavi je imala umjesto kose tri zmije Feru, Žderu i i Peru. To su bile jako ljute zmije i stalno su se svađale na Elizabetinoj glavi. Elizabeta im je rekla kad bi se svađale: - Odmah da ste prestale! Ako se još budete svađali svezat ću vas u rep ili ću od vas napraviti pletenicu! Elizabeti je bilo dosadno jer je bio vikend pa je nazvala svog djeda koji je bio ljutiti starac i živio je na oblaku s kojeg je bacao gromove na ljude jer je i njemu bilo dosadno. – Bok djede Strahimire trebam tvoju pomoć! Mogli bi uhvatiti Roka i napraviti od njega šal. - - Ok! Elizabeto! – rekao joj je Strahimir. Začas je dojurio na gromu. Fero, Ždero i Perko kad su ugledali starca na gromu sami su se zavezali u čvor od straha. - Hajdemo uhvatiti tog dosadnog zmaja! Pravac Zlatni otok! Viknula je Elizabeta i glasno se nasmijala – ha, ha, ha, ha - i sjela na djedov oblak. Roko uopće nije znao što se događa iza njegovih leđa i samo je mirno pomagao patuljku Miroslavu u vrtu. Sadili su bundeve, omiljeno Rokovo jelo. Brzinom munje iznad njih doletjeli su Strahimir i Elizabeta ali su odmah isto tako brzo odjurili natrag jer su zaboravili uzeti uže za otmicu zmaja. Fero, Pero i Ždero sam su vrištali uglas – Aaaaaaaaa! I sudarali se glavama koliko su brzo letjeli. Strahimir je krivo skrenuo i zabio se oblakom u svjetionik a onda su mu popadali svi gromovi u more. Elizabeta je ispala s djedovog oblaka točno u akvarij nekog dječaka koji je baš tuda plovio u potrazim za zlatnom ribicom. - Ovo je još bolje od zlatne ribice! – oduševio se dječak Tonko i zaveslao kući. Fero, Ždero i Pero toliko su se oduševili da su ostali bez teksta. Mihael, 7 godina

Bravooo

Današnja kombinacija pojmova za novu priču

Jednom davno živio je jedan dječak Jakov koji je volio gledati kišu meteora kroz svoj teleskop. Počela je padati strašna kiša i srušila je Zemlju s kišom meteora. More se treslo jer se drmala Zemlja a zgrade su se micale. Jakov je preživio i popeo se na snježne planine gdje žive veliki divovi. Želio je saznati što divovi rade da može svima ispričati priču o divovima. Na putu je sreo kišni oblak. Kad je čuo gdje Jakov ide, oblak mu je dao torbu za istraživanje. U torbi je bila karta kako da nađe put do divova a da ga oni ne srede. I u torbi je bila čarobna zdjela vrućeg graha od čijeg mirisa se svi uspavaju. Od nekud je došao snježni patuljak koji je volio snježne zagrljaje jer je namirisao zdjelu vrućeg graha. Jakov ga je potjerao i pokazao mu prstom da odmah krene kući. Strašno se naljutio jer je imao plan kako da uspava divove a patuljak mu ga je skoro upropastio. Onda su stigli divovi jer su i oni namirisali slasni objed ali patuljak se odmah sakrio iza stijene. Kad je div pojeo jedan vrući graha zapekao ga je jezik i vrisnuo je. Patuljak je brže bolje pobjegao u svoju špilju iza brda gdje živi beskonačno puno patuljaka i više se nikada nije vratio. Div nije pojeo dovoljno graha da zaspe, ostao je stajati. Jakov se uplašio. Divovi su shvatili da je netko ušao u njihovu špilju, bio je to Jakov. Divovi se nisu naljutili dali su Jakovu bojice i olovke i zdjelu običnog kuhanog graha od kojeg se ne može zaspati, postali su prijatelji. Sva sreća da su ovi divovi bili jako dobri divovi i nisu nikoga htjeli ozlijediti. Jakov im je rekao da je već jako kasno i da se mora vratiti kući ispričati svima priču o dobrim divovima koji svima poklanjaju bojice, olovke i zdjele običnog vrućeg kuhanog grah. Jakov, 5 godina

Današnja kombinacija pojmova za novu priču

Odlična gluma! Ulepšali ste mi dan🤩

Superrrrr.....super....🤣🤣🥰🥰🥰🥰🥰

Super je! Veliki pozdrav😁

Katjina priča na današnje kockice. Ovaj put sam ja bio pomoćnik. ČOVJEK KOJI SE BOJAO VLASTITE SJENE Živio jedan čovjek koji se strašno bojao svoje sjene. Tako se jako bojao svoje sjene da su mu se tresle noge čim bi ju vidio. Najgore bi bilo kad bi ga sjena iznenada zaskočila. Jedan dan, odlučio je otići u kazalište. Sredio se i lagano odšetao do kazališta Komedija. Prvo je primjetio znak sa dvije maske, pa se razveselio, ali kada je probao otvoriti vrata nije uspio. Pogledao je bolje i vidio da su zaključana. Čak je bio postavljen i veliki lokot. Stao je i razmišljao što da sada radi. Ugledao je znak sa strelicom koja je pokazivala u lijevo, a ispod nje je pisalo Fontana. Sinula mu je sjajna ideja. Napravit će veliki obilazak svih gradskih fontana, kojih je iz godine u godinu bilo sve više. Prva fontana je bila zabavna i zanimljiva, no već na drugoj je nastao veliki problem. Kada je preko ruba pogledao u vodu, preko ramena se odjenom pojavila i njegova sjena. Toliko se prepao da je smjesta odjurio kući. Jurio je ulicama i parkom kao munja. Preskakao klupe, zaobilazio pješake, skoro se zabio u drvo ili dva i na kraju preko ograde preletio kao avion. Smirio se tek kada je bio u kući, te je odlučio da je za danas dosta uzbuđenja i da će rađe sjesti i pročitati neku dobru knjigu.

Današnja kombinacija pojmova za novu priču

Boze kako lepa i duhovita prica!bravo!

Hvala na odlicnoj interpretaciji 🙂

Lepooo!Bravo!!!

Lana Loparic Gregur

Zanimljiva kombinacija. Evo Katjine i moje priče. Hrabri Janko Jedan mladić, Janko, hodao je puteljkom kroz šumu. Navukao je preko glave svoj plašt s kapuljačom kako nitko ne bi vidio koliko je tužan. A tužan je bio otkako je izgubio svoju ludu kapu. Znate, Janko je bio najbolja dvorska luda na svijetu. Putovao je od kraljevstva do kraljevstva i nasmijavao sve, pa čak i najnamrgođenije kraljeve, ali otkako je izgubio svoju kapu nitko ga nije više shvaćao ozbiljno, odnosno smiješno, no, znate već što mislim. I tako je on hodao puteljkom tražeći svoju kapu. Susreo je jednu nadasve prekrasnu i sićušnu šumsku vilu. Izgledala je kao leptir u prekrasnim šarenim bojama. Upitao ju je: Oprostite gospođice, jeste li igdje vidjeli moju ludu kapu? Dobio je ljutiti odgovor u najsinijem i najtanjem glasiću koji je ikada čuo: Gospođice? Jel ti ja izgledam kao gospođica? Jesi ti čorav? Ne primjećuješ bradu i brkove? Janko se brzo ispričao i nabacio koju ludu foru ne bi li malo ublažio nesporazum. Upalilo je. Ispada da je vila u stvari vilko (tako se navodno nazivaju muške šumske vile) barem tako kaže Roki, e da sad već znate, vilko se zove Roki. Roki mu je ispričao da je vidio njegovu kapu. Nosio ju je vražičak koji mu je rekao da se namjerava približiti kralju Hedrigu, zabavljati ga i dok se kralj smije, ukrasti njegov moćni trozubac. Eto, sada je Janko znao kod koga je njegova kapa, ali nije znao gdje ih pronaći. Naime, problem je u tome što kralj Hedrig nije običan kralj. On ne živi u dvorcu. On voli putovati svijetom, te si je u tu svrhu dao napraviti najluksuzniju i najfamozniju kampericu na kojoj su mu zavidjeli svi kraljevi. Naravno, bila je u obilku trojanskog konja, jer je taj oblik bio vrlo popularan još otkako ga je jedan njegov prijatelj iskoristio za nekakvu spačku ili tako nešto. Navodno i u nekim knjigama piše nešto o tome. Uglavnom, imala je ogromnu dvoranu za bal, 30 soba, knjižnicu, najmoderniju kuhinju, pa bi se često vidjelo kako se konju dimi iz ušiju, suvremenu kontrolnu sobu odnosno promatračnicu iz koje se vidjelo u svim smjerovima osim bočno i nazad. E da, i najmoderniju kupaonicu sa wc-om koji je spojen direktno ispod repa konja. Sada vam je malo jasnije o kakvom se luksuzu radi. Savršenstvo neviđeno i jednostavno famozno. Konj- kamperica se kretao na kotače i naravno trebalo ju je gurati. Zato je kralj sa sobom imao vojsku hrabrih vitezova. Znate one momke koji inače stoje na stijenama s mačem visoko podignutim i viču: U boj! Ili, Za kralja! Ili tako nešto. E da, ti momci, samo ovi viču: Guraj! Jedino što konj baš nije mogao skretati nego samo ići ravno, pa je kralj imao i cijelu četu graditelja sa sobom koji su gradili cestu ispred konja kampera. Unatoč tome putovao je poprilično brzo, brzinom od 5km/mj. Za one koji ne znaju, to vam je 5 kilometara na mjesec i to uz razumnu potrošnju od samo 300 gableca na dan i koju kraljevsku gozbu na mjesec. Luksuz, čisti luksuz! S obzirom na brzinu, bilo ga je teško pratiti i znati gdje je, pa se naš Janko sjetio da bi bilo najbolje pitati mudrog čarobnjaka Freda. On je barem živio na istoj adresi. Svratio je do njega, malo su popričali, popili čaj, te je Fred pristao pomoći Janku. Pola dana je pripremao čarobni napitak koji je kuhao i krčkao u loncu dok najednom nije eksplodirao tako jako da je izbio prozor na kuhinji. Kroz rupu gdje je prije bio prljavi prozor jasno su vidjeli konja na brdu pokraj. Fred je rekao: Evo, napitak je pokazao put. Janko se zahvalio i krenuo prema konju. Fred mu je prije polaska dao jedan poklon, veliki buzdovan. Zatrebat će ti, viknuo je za Jankom. Janko je došao do konja i ukrcao se bez problema jer je stražarima pokazao svoju iskaznicu dvorske lude. Ta iskaznica je vrijedila u skoro svim kraljevstvima, osim kod ludog kralja koji je zadnjoj ludi koja je navratila pojeo i iskaznicu i cipele, ali o tome drugom prigodom. Uglavnom, smjestio se u prvi red predstave dvorske lude (vražička) i čekao. Kada je trenutak bio pravi, vražičak je posegnuo da ukrade trozubac, a Janko ga pošteno zveknuo po glavi buzdovanom. Nakon toga, dobio je zahvalu kralja Hedriga, a vražičak je završio u tamnici. Sretan što je sve dobro završilo, održao je predstavu na dvoru, ovaj konju kralja Hedriga koja je bila najbolja predstava ikada.

Mate Mijić napisi pricu

Današnja kombinacija pojmova za novu priču

Bravo Kristijane,slatko i duhovito,uzivala sam,hvala!

Jao, sjaaaaajno!! Uroš i Harry u Zakutnoj ulici 😀

Bravo kiki

MOMO I TOMO Na dnu mora u školjkinoj kućici živjela su dva morska konjića, Momo i Tomo. Bili su braća blizanci, slični jedan drugome kao jaje jajetu. Razlikovali su se samo po boji, Tomo je bio svjetlije a Momo tamnije boje, ali su zato po svom karakteru bili potpuno različiti kao dan i noć. Tomo je volio lutati po morskim dubinama a Momo je više volio udobnost svojeg doma. Dok je Tomo bio veseljak s vječitim osmijehom na svojem licu Momo je bio mrgud. Mrgud dobrog srca -kako su ga zvali u morskom svijetu. Jednoga dana Tomo zadihan i uzbuđen dođe kući s velikim novostima. -Momo, Momo, gdje si, imam ti nešto važno reći? Momo izađe iz svoje školjkaste kućice i mrgodno promrmlja. -U svojoj kućici sam, a gdje bih drugo bio! Da ne bih slučajno lutao po ovim opasnim dubinama gdje opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ali tebe za to nije briga! Znaš li ti koliko udica ima u moru, koliko mreža je zagradilo naše more i sam znaš koliko je naših prijatelja završilo u tim mrežama, a tek plastike koliko pluta u moru, užas sivi! -Pa Momo baš sam ti to htio reći. Da izlaziš malo češće iz te kućice znao bi da udica više nema, nema ni kilometarskih mreža, nema ni plastike više u moru a niti mrlja od nafte i drugih maziva. -Ma stvarno, je li to istina? -Da istina je! Već sam to primijetio i prije, ali nisam išao za time zašto je to tako dok danas nisam sreo ribicu Tonkicu. -Ribicu Tonkicu, da znaš da sam ljut n nju, nije nas posjetila već duuugo vremena! Kako je ona? -Ma dobro je ona, dapače odlično je, i znaš što mi je rekla? -Ne, kako bih ja to znao! -Rekla je da je morskom svijetu napokon svanulo sunce, ali da joj je žao na koji način se to dogodilo. -kako misli, na koji način? Znaš onu poslovicu „Dok jednima svane drugima se smrkne“. E ta poslovica se odnosi na naš morski svijet, nama je svanulo a ljudskom svijetu se smrknulo. -Daj, molim te , nemoj više govoriti u zagonetkama nego mi objasni o čemu se radi? -Pa ovako, rekla je da je svijet gore na kopnu u velikoj opasnosti. Pojavila se bolest koja se zove Korona i zahvatila je cijeli ljudski svijet. Puno ljudi je bolesno, mnogo ih je umrlo, a oni koji nisu zaraženi tom bolešću žive u strahu pa su zatvoreni u svojim kućama. Ne izlaze vani, ne smiju odlaziti u ribolov i to je upravo razlog što nema udica u moru i mreža, to je razlog što ima mnogo manje plastike i ostalog smeća u moru a i nema naftnih mrlja. Suuuper, zar ne? Ali, kako ti ne izlaziš iz te tvoje kućice nisi ni primijetio te promjene! -Tomo to je odlična vijest! Ali kako to ribica Tonkica zna? Odakle joj te vijesti? -Sjećaš li se Djevojčice Lutalice koja nas je posjetila prije nekoliko godina? -Da, naravno da se sjećam, predivna ljudska djevojčica koja nam je bila u posjeti s ribicom Tonkicom prije nekoliko godina. -Da, baš ta djevojčica! Ona i ribica Tonkica još se ponekad druže pa je upravo ona rekla sve to što se događa u gornjem svijetu. - Lijepo da je to tako pa da napokon mi morske životinje možemo živjeti u miru bez straha, samo žalosno je da je razlog tome tuđa nevolja. Ali to vjerojatno neće potrajati, jer kada ta bolest prođe opet će se sve vratiti na staro pa ćemo mi morske životinje opet živjeti u strahu. - Možda ljudi nešto nauče iz ove svoje nevolje i shvate da ako drugima čine zlo da će im se to kad-tad vratiti kao bumerang. -Da, i ja se tome nadam! Onda, idemo u posjetu našim prijateljima? -Ideemooo!

Kristijan Petelin evo napokon sam ti bio na nastupu 😂😂

Današnja kombinacija pojmova za novu priču

Bila jednom jedna čupava, bijela i mekana ovčica. Nekoć davno izgubila je vlasnika pa je putovala svijetom da ga nađe. Prošla je kroz puno šuma i pretražila puno livada, ali našla je samo jednu veliku lijepu knjigu. Počela ju je listati. Kad je došla do pedesete stranice vidjela je strelicu koja je pokazivala prema jugu. Prvo se pitala što to znači... Ali kasnije... Dobila ja ideju da krene prema jugu. Kada je došla na jug vidjela je sjenu koja je izgledala poput velikog strašnog čudovišta, no kad se približila vidjela je dječaka u zelenoj majici, s plavom kratkom kosom i crvenoplavim čizmicama. Ubrzo je pao mrak i ovčica je pitala dječaka ima li žarulju za osvijetliti put. Dječak je rekao da ima, ali što ona tu radi tako sama bez vlasnika? A ovčica mu je odgovorila da je davno izgubila vlasnika i da ga pokušava naći. A dječak joj je rekao da je on davno izgubio svoju ovcu!!! I prepoznali su se!!! I tako je ovčica našla svog vlasnika, a vlasnik svoju ovčicu i živjeli su sretno i veselo. Anja i Tena